Na međunarodnoj arhitektonskoj konferenciji ČIP Talks, koja je početkom listopada održana u Zagrebu, predavanje je održala i, vjerojatno najpoznatija suvremena španjolska arhitektica, Carme Pinos. Ova karizmatična španjolka često sa svojim predavanjima puni dvorane na mnogim znanstvenim arhitektonskim forumima i sveučilištima (na američkim Sveučilištima Illinois, Columbia i Harvard, zatim na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, Federalnom politehničkom fakultetu u Lausanni, Arhitektonskoj akademiji Mendrisio u Švicarskoj, te na Sveučilištu Roma Tre). U Zagrebu je s njom, nakon konferencije ČIP Talks te njezinog predavanja, razgovarala Renata Margaretić
Urlić.
"Ne samo da se kroz cijelu povijest
arhitekture, mi koji živimo na Mediteranu, na razne načine učimo skrivati od
sunca, nego i noću duže provodimo vani, na ulici, ispred osvijetljenih kuća ... nama
svjetlo znači puno više."
*Caixa forum, Zaragoza
Renata Margaretić
Urlić:
Na predavanju ste predstavili
jedan od najvažnijih vaših radova, čiji se model nalazi u Muzeju moderne
umjetnosti u New Yorku, nagrađivani neboder u meksičkoj Guadalajari. Rekli ste kako su vam pri
projektiranju iznimno važne specifičnosti lokacije koje određuju pristup
pojedinoj građevini. Biste li i danas projektirali neboder u Guadalajari, kada
je oko vašeg tornja izraslo mnoštvo drugih? Bi li vaš Cube Tower nastao u
manhatanskom kontekstu?
Carme Pinos:
Ne, apsolutno ne bih projektirala visoke građevine među
neboderima, jer poput svih ostalih arhitekata detaljno proučavam kontekst u
kojem gradim, a da pri tome nemam potrebu biti „viša od najvišega". Na žalost,
za vrijeme početka rada na Cube Toweru, gradska vlast Guadalajare izmijenila je
urbanističku regulaciju, te dozvolila visoku gradnju na tom području. Naš im je
projekt zapravo „proširio horizonte".
R.M.U.: Kako novi okoliš djeluje na vaš projekt?
C. P.: Pa situacija nije idealna, ali nije tako strašno, jer Cube
Tower ima dovoljno jaku identifikacijsku oznaku da bi se mogao „izgubiti" među
ostalim neboderima. U međuvremenu smo dobili narudžbu za novim projektom, koji
će se zvati „Cube dos" u njegovoj neposrednoj blizini. Taj će neboder biti
duplo viši i bit će na neki način „pokrenut", s obzirom da ima „kontekst"
ostalih tornjeva oko sebe. S pokretom kojeg sadrži, ući će u svojevrstan
dijalog, ponajprije s Cube Towerom i ostalim neboderima. Za razliku od njega,
koncept mog prvog projekta se temeljio na ugodnoj klimi Guadalajare i
specifičnoj strukturi koja je tematizirala odnose sredine i rubnih dijelova
kocke.
*Torreblanca park, Torrevieja, Alicante
R.M.U.: Prije desetak godina glavna je tema bila odnos lokalnog, regionalno
i globalnog, a mediteranske karakteristike su bile u modi pogotovo u primjerima
europskih sredozemnih zemalja. Što je od toga ostalo zanimljivo i danas u
projektima arhitekata? Na primjer, u vašem se slučaju nije izmijenila pozornost
koju posvećujete posebnoj vrsti prostora, izrazito mediteranskog podrijetla ...
C. P.: Nikad se ni neće promijeniti! Posebno me zanimaju ti „među"
prostori, premda nisam sigurna da koristim dobar termin. To nisu ni posve
javni, ni posve privatni prostori, već neka kombinacija karakteristika koje
posjeduju i jedni i drugi. Riječ je doista o mediteranskoj specifičnosti
prostora koje građevina „štiti" od javnosti, a ne možemo ih označiti kao javne
prostore, premda jesu na neki način javni, jer ne pripadaju interijeru već
eksterijeru zgrade. Osim toga važan je taj mediteranski odnos prema svjetlu,
kreiranja prostora kako bi se osjećali kao da ste „vani". To su posebnosti koje
nastojim njegovati i stvarati u svakom projektu, naravno ukoliko ih klimatski i
kulturološki kontekst dopušta.
R.M.U.: Prezentacija vaših projekata podsjetila me na Monetova platna na
kojima je slikao katedralu u Rouenu od jutra do mraka, promatrajući izmjene
svjetla na njezinom gotičkom pročelju. Više od bilo kojeg drugog arhitekta
pokazivali ste tretiranje prirodnog i umjetnog svjetla u vašim projektima.
Možda se i to može protumačiti kao neka mediteranska karakteristika?
C. P.: Svakako!
Premda je svim suvremenim arhitektima važna tema umjetno osvjetljenje i tretman
zgrade kao potencijalnog svjetlosnog znaka u noći, poput „city-lightsa", nama
koji živimo na Mediteranu, svjetlo znači puno više. Ne samo da se kroz cijelu
povijest arhitekture na razne načine učimo skrivati od sunca, nego i noću duže
provodimo vani, na ulici, ispred osvijetljenih kuća ... Zato me posebno zanima
kako se moje kuće mijenjaju na tom mediteranskom svijetlu od jutra do mraka i
kako će se pojaviti u noćnoj tami: hoće li zasjati ili će se sakriti. Priznajem
da se volim poigravati sa svjetlom. Na Caixa Forumu u Zaragozi kreirala sam
kutiju koja je danju zatvorena prema van, ali upija dovoljno svjetla za svoju
nutrinu. Noću se ta kutija rascvjetava poput pupoljka. Slična je situacija s Centrom lijepih
umjetnosti La Massana,
odnosno njegovim teškim, masivnim volumenom koji se noću rastvara iza
transparentne opne i otkriva svoju strukturu i unutrašnjost.
*Stambeni blok i Dvorišno pročelje tržnice La Boqueria, La Gardunya, Barcelona
R.M.U.: Kako to da nakon tako sjajnih projekata, toliko nagrada i
priznanja još uvijek radite za natječaje i to uglavnom javne?
C. P.: Da, u Španjolskoj je investitorima zabranjeno davati narudžbe
izravno arhitektima, mora se raspisati natječaj i arhitekti se moraju
natjecati. Ponekad se prijavite samo s biografskim podacima, tako da komisija
odabere pet do šest arhitekata koji će se natjecati, tako da nema previše
„rasipanja energije". No natječaja mora biti i trebate osvojiti prvo mjesto da
biste došli do realizacije. Sve projekte koje sam vam pokazala osvojili smo
natječaju. Nemam ništa protiv toga, izazov je uvijek nadahnuće.
*Cube toranj, Guadalajara, Meksiko
Pogledaj.to