Ako ste se kao posjetitelji bečkog MuseumsQuartiera
pitali tko je dizajnirao namještaj na otvorenom i uredio tamošnje sanitarne
čvorove boje lavande, a pri tome sačuvao baroknu strukturu Fischera von
Erlacha, odgovor je - bečki ured PPAG, koji od 1995. godine vode Anna Popelka i
Georg Poduschka.
Dosadašnji popis njihovih radova, čije su realizacije
izborili uglavnom na javnim natječajima, uključuje spomenuti dvorišni namještaj
MuseumsQuartiera, kao i Električnu aveniju, eksperimentalnu platformu za
umjetnost i kulturu budućnosti u istom muzejskom kompleksu s mobilnom
DJ-kućicom, zatim jedinstveni klimatski tunel vjetrova za testiranje vlakova te
sustav plutajućih tankova za Samadhi kupalište i noćni klub te trgovačke
projekte. Premda se ne žele specijalizirati ni za jedan određeni arhitektonski
žanr, glavna preokupacija im je ipak stambena arhitektura, od privatnih kuća
poput Kuće sa slonovom kožom u Burgenlandu do stambene zgrade u bečkoj Ulici
Prater, za koju su dobili Nagradu europskih glavnih gradova ARCE 1998. godine,
ili zanimljivog projekta od 17 stanova koji su prošle godine izgradili u Linzu.
Anna Popelka je gostovala na ovogodišnjem
ČIPTalks kada je s njom vođen razgovor, koji prenosimo iz časopisa Čovjek i
prostor.
Razgovarala:
Patricia Kiš
*Museums Quartier, Beč
Kakva je
ideja bila u pozadini vašeg projekta za Muzejsku četvrt u Beču?
- Imali smo
sreće jer naručitelj nije imao nikakvu ideju. Samo je rekao da je očajan što su
dvorišta ostala prazna nakon otvaranja velike muzejske četvrti. Mjesto nije
bilo lijepo, imali smo tek neke potpuno hladne kamene stolce. Samo je rekao:
„Upomoć!" Smjeli smo nešto izumiti pa smo rekli da ćemo izraditi predmete, a
predmeti će upravljati prostorom i na neki način podržati život ljudi. Morali
smo ih obnoviti jer ih ljudi nepažljivo koriste. Sada su, naravno, uništeni i
izgledaju kao da su došli iz rata, zaista su stari. Zato smo promijenili boju.
Ponekad ih ljudi čak pokušavaju zapaliti. Uvijek se trude da ih unište.
Reakcija
je bila snažna. Jeste li to očekivali?
- Moram
priznati da vjerujem u našu znanost i mislila sam da će to upaliti. No,
iznenadio me taj golemi uspjeh. To se ne može unaprijed znati.
Ljudske
reakcije uvijek su zanimljive, mogu biti veoma neočekivane. Najljepša skulptura
u Hrvatskoj, Kožarićevo Prizemljeno sunce, već je tu trideset godina, a ljudi
svaki dan na nju reagiraju. Po mojem mišljenju to je najsnažnija skulptura, rad
vrlo važnog umjetnika. Ljudi to znaju, no svejedno reagiraju. Iz vašeg sam
predavanja saznala da je došlo do nekih reakcija na Facebooku u vezi s ovim
projektom. Zašto?
- Zato što
je naručitelj želio ograničiti slobodu. Rekao je da više nije dopušteno
donositi vlastita pića. Jedna od tajni ovog uspjeha je što on nema veze s
namještajem, vlastita su se pića smjela donositi, a i vrlo mladi ljudi i
učenici bez novca mogli su koristiti namještaj. To je važno. Ovoga su proljeća
željeli to zabraniti, rekli su da ne žele toliko ljudi ondje. To je bio
početak, htjeli su da ljudi ostanu u dvorištima, no kasnije su se predomislili
rekavši: „Ovo nam je previše, ne mogu ovi ljudi cijelo vrijeme ovdje piti i
izležavati se, to ne može". To je razlog reakcije na Facebooku.
*Museums Quartier, Beč, detelj urbane opreme PPAG-a
Možete li
nam reći nešto o kontekstu vaših dvaju izvrsnih projekata društvene
stanogradnje?
- Prvi je
projekt po imenu Wohnen am Park. Realiziran je u Beču, a riječ je o
društveno poticanoj stanogradnji u velikoj četvrti koja se urbanizira. Nekoć je
tamo bio željeznički kolodvor, a sada je golemo novo područje. Ima 270 stanova,
a to je naš prvi zaista veliki stambeni projekt. Razmišljali smo što da učinimo
s tom veličinom jer može biti tako neugodna, ružna i monotona. Nismo htjeli
dosadnu zgradu i naporno smo radili na tome. Shvatili smo da je ključno uroniti
u individualnost, u činjenicu da nijedno mjesto nije kao neko drugo. Svako
mjesto je jedinstveno, no izgrađeno od standarda, ali tako kombiniranih da je
svaka jedinica na neki način jedinstvena. To smo htjeli postići izvana, kao i
iznutra. Vjerovali smo da će se ljudi na taj način u kućama osjećati bolje.
Osjećaju
li se dobro?
- Da,
upalilo je. Kažu da sjede sa stražnje strane i satima pokušavaju razumjeti
pročelje. To smo i htjeli postići, htjeli smo zgradu koja se ne može sagledati
iz jednog kuta. To također može biti osvježenje, no u ovom slučaju nismo to
htjeli. Htjeli smo tajanstvenost, htjeli smo da ljudi razmišljaju, da pokušaju
razumjeti. To i rade, i osjećaju se dobro.
Drugi projekt namijenjen je ljudima koji žele
kuću, no ne mogu si je priuštiti?
- To je na
neki način spojeno u obliku samostojećih obiteljskih kuća, takva je bila ideja.
Takva kuća ima veliku okućnicu i poznati ulaz, a to je ono što smo htjeli
postići u ovom stambenom kompleksu.
Nakon
predavanja mnogi su vam postavljali pitanja o financijskim problemima koji se
obično vežu uz društvenu stanogradnju. Jeste li očekivali toliko pitanja o
novcu?
- Nisam
znala što Zagrepčane zanima, to je uvijek iznenađenje. Na primjer, imala sam
jedno predavanje u Nizozemskoj, a reakcije na ovaj projekt bile su potpuno
drugačije.
Dakle, iz Hrvatske možete zaključiti da nemamo
novca za društvenu stanogradnju, što je i istina, otuda toliko pitanja o novcu.
- Postoji
jedna tajna, posebice u Beču. Beč ima dugogodišnju tradiciju koja je započela
nakon Prvog svjetskog rata. Zbog golemog siromaštva izmišljen je nov način
stanovanja. Ljudi si nisu mogli priuštiti stanovanje. I sada je tako. Stoga su
se dosjetili novih poreznih trikova, izmislili su nove poreze, a na taj je
način Grad Beč postao veliki vlasnik nekretnina. Danas je veliki igrač na
području nekretnina.
*Wohnem Am Park, Beč
Kako je moguće da grad kupi sve te nekretnine?
- Taj se
sustav razvijao stotinu godina. Rano su toga postali svjesni. U Beču je vladala
monarhija, a u kasno doba monarhije imali smo Gründerzeit, kada je
izgrađen velik broj zgrada, a sve su bile u privatnom vlasništvu. Riječ je bila
o vrlo velikom biznisu za vrlo mali broj ljudi. Mislim da je Beč iz toga nešto
naučio i nakon Prvog svjetskog rata sve preokrenuo. Danas je vrlo važan igrač,
moćan politički i ima od toga nekakve koristi. Mislim da Grad Beč ima sreće s društvenom
stanogradnjom jer ima mogućnosti. Može prisiliti investitora da izradi nove
tlocrte katova i nove vrste stanova, jer investitori bi, dakako, uvijek radili
jedno te isto. Ne bi ništa mijenjali. Nama arhitektima velika je pomoć imati
tako dobrog partnera.
Možete li
nam nešto reći o javnom kupalištu u Grazu?
- Kupalište
u Grazu je stari projekt, no sadržajno nama vrlo važan. Riječ je o prilično
neobičnoj temi, ljudi o muljevitim kupkama nikad nisu čuli. Zanimljivo je da
arhitektura mijenja percepciju, odnosno vaša se prostorna percepcija mijenja
zahvaljujući arhitekturi. S jedne strane kao arhitekt nudite nekakav prostor. U
ovom projektu promjena je bila zaista inspirativna.
Biste li
to nazvali umjetnošću u arhitekturi?
- Da,
vjerojatno. Ne bih to tako dijelila jer smatram da je arhitektura nešto golemo,
arhitektura je sve i ne isključuje umjetnost. Ona uključuje sve. Ona je i
znanost i umjetnost.
Na
Venecijanskom Bijenalu kustos Aaron Betsky izjavio je da arhitektura nije
gradnja, arhitektura je nešto veće od gradnje.
- Mislim da
je to potpuno točno. Arhitektura je daleko više od funkcionalizma, od građenja
prostorija. Zaista je mnogo više, teško je to objasniti. Razgovarajući o tome
vjerojatno bismo rekli da ima veze s umjetnošću. Kada kažemo da je to
umjetnost, smatram da govorimo o neizrecivom ili ne tako jednostavno izrecivom
dijelu arhitekture. To je također ono što kod nje volimo. To je s jedne strane
ono najvažnije, no s druge uvijek govorimo o novcu, funkcijama i četvornim
metrima. O tome obično govorimo, a ne o ovom oblaku na nebu. Oboje mi se sviđa,
smatram da je arhitektura mnogo više od uobičajenih tema koje se spominju u
vezi s njom.
*Anna Popelka i Patricija Kiš, ČIP Talks, Zagreb, listopad 2009.
Pogledaj.to