Karlovački spomenik braniteljima Alema Korkuta
Piše: Renata Margaretić Urlić
Tema suvremene hrvatske javne
plastike u posljednjih dvadesetak godina zauzima više prostora u političkim
kolumnama dnevnih novina, nego u kritičarskim interpretacijama. Često na rubu
skandala, odnosno sukoba između odluka političkih moćnika i stručnih sudova,
spomenička situacija na našim ulicama i trgovima označena je etiketom vrlo
upitne kvalitete, za razliku od prethodnih razdoblja.
Činjenica je, naime, da je tijekom
cijeloga 20. stoljeća javna skulptura, uglavnom spomeničke namjene, odgovarala
odrednicama razdoblja u kojem je nastala. Međutim, od devedesetih godina
naovamo inauguriran je svojevrsni retrohistoricistički ili retroakademski stil
koji je poput „narodnjaka" u našem eteru zavladao upravo središnjim urbanim
potezima. Zato potpuno opravdano imamo dojam da su na nekim, nimalo perifernim
gradskim lokacijama, ostavljeni radovi zaboravljeni prilikom selidbe fundusa
Gliptoteke. Nije pri tome riječ o dvojbi između apstrakcije ili figuracije, jer
jednaku karakteristiku suvremenosti nose prepoznatljive skulpture sa
zagrebačkih razglednica, primjerice djela istoga autora Ivana Kožarića: Matoš na Strossmayerovu šetalištu i Prizemljeno sunce u Bogovićevoj ulici.
Riječ je, naime, o mnogo dubljoj socijalno-kulturološkoj problematici poimanja
suvremene umjetnosti i urbanizma, jer kako se inače može protumačiti
postavljanje skulptura (bez javnog natječaja!) nadomak glavnog zagrebačkog
trga, koji ni po čemu ne odgovaraju ni suvremenoj umjetnosti ni duhu vremena u
kojemu živimo.
Ovoga ljeta „otkriveni" spomenik
poginulim braniteljima u Domovinskome ratu s područja Karlovca svjedoči da
iznimke itekako postoje, i to upravo na području najsloženije problematike
spomeničke skulpture.
Poput okrnjene školjke, spiralni
oblik spomen-obilježja braniteljima u Šibeniku također prenosi jasna značenja
pokreta poklona i zahvale prema njihovoj golemoj žrtvi. Natkriveni prostor koji
nastaje unutar te zavijene forme odnosi se, dakako, na zaštitničko sklapanje
dlana ili školjke, a naborana površina asocira na ratna razaranja i rane.
Karlovački je spomenik monumentalniji, mnogo veći zahvat u urbani prostor, tako
da je bilo potrebno primjereno arhitektonsko-urbanističko uređenje
trga koje je uspješno realizirao ured 2+
(Damira i Judite Ljutić). Prepoznatljivi simboli četiri karlovačke rijeke,
četiri vrpce duge četrdesetak metara, nakon horizontalnog mirnog i valovitog
toka podižu se uvis, poput brane prema jugoistočnoj strani odakle je grad
tijekom rata bio najžešće napadan. Treba li uopće objašnjavati simboliku rijeke
za ljudski život ili podizanje prema nebu? Karlovački je spomenik izrađen od
nehrđajućeg čelika, pa tako površina upija svjetlo i odraze okoliša, što mu
daje posebnu kvalitetu transparentnosti. Naizmjeničnom pokrenutošću metalnih
vrpci Korkut prenosi dinamične pokrete valova uzburkanih i nemirnih tokova
rijeka (i života), te tako stvara osobito intrigantnu prostornu vrijednost.
No,
najvažniji doprinos toga vedrog, optimističnog prostornoga znaka svakako je
njegova svojevrsna „socijalizacija" s obzirom na to da je poput skejterske piste
privukao karlovačke skejtere. Trg sa spomenikom nije zato ostao u
„mauzolejskoj" izolaciji, nego je ubrzo postao pristupačan urbani sadržaj.
Cijeli tekst pročitajte u novom ČIP-u
Pogledaj.to