Andreja
Kulunčić jedna je od rijetkih društveno
angažiranih umjetnica u Hrvatskoj, a i jedna od međunarodno najprisutnijih. U
svojim radovima tematizira različite aspekte društvenih odnosa i praksi,
zanimajući se za društveno angažirane teme, a u procesu nastajanja radova često
koristi multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine
nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja - u suradnji sa sociolozima,
filozofima, znanstvenicima, dizajnerima i marketinškim stručnjacima.
Do sada je najčešće radila izvan Hrvatske,
baveći se maloljetničkom trudnoćom u Britaniji (više pogledaj ovdje), zemlji u kojoj je najveća
stopa maloljetnica-trudnica u Europi, zatvorenicima, također u Britaniji (za
što nije imala potporu u Liverpoolu jer su smatrali da to grad prikazuje u
negativnom svjetlu) te u Luksemburgu, gdje su se bivši zatvorenici pojavili na
otvorenju izložbe što uređenim i uglađenim gostima baš i nije bilo ugodno,
Bosancima koji kao fizička radna snaga često na crno rade u Sloveniji i
smješteni su u groznim uvjetima (/),
imigrantima
i radnicima u Švicarskoj, koji ni tamo nisu baš u zavidnom položaju, i tako dalje.
Kulunčić se bavila i domaćim socijalnim problemima,
recimo otkazima radnicama Name ,
stanjem nacije, a njezin rad Distributivna pravda izložen
je u Muzeju suvremene umjetnosti pa tamo možete testirati koliko je razvijen
vaš osjećaj za pravdu.
No, Andreja Kulunčić dala je opširni intervju
Kulturpunktu u kojem, između ostalog, govori o svom dosadašnjem radu.
''Ono što mene tu opsesivno zanima jest kako pojedinac
društvene promjene rješava sa sobom, sa svojom obitelji, sa svojim susjedima,
sa svojom užom i širom zajednicom. Svi moji radovi se na kraju vraćaju
pojedincu. Uvijek se iznova pitam, što je s ovim ili s onim pojedincem? Da bi
se ispostavilo da ima 60.000 takvih pojedinaca, ili 100.000 ili milijun.
Ispostavi se da je takav pojedinac ispao iz priče zato što je žena, ili zato
što je Musliman, ili zato što je ostao na cesti jer se zatvorila robna kuća ili
tvornica. Sve je radio u najboljoj namjeri, ali svejedno su se vrata za njega,
odnosno još češće za nju, zatvorila, svejedno je postao višak, nešto što ne
trebamo, nešto što ne želimo vidjeti. I najbolje bi bilo da se takav makne, ali
što kad vidimo brojke tih koji se trebaju maknuti?'', kaže Kulunčić.
Cijeli intervju pročitajte ovdje, a više o
njenim radovima pogledajte ovdje
B.M.
Pogledaj.to